Kronika Ivana Peršića

• Autori izložbe: Branka Molnar i Mato Rupić
• Suradnici na postavu izložbe: Branka Molnar, Mato Rupić, Silvija Babić i Branko Košpić
• Autorica deplijana: Branka Molnar

Tijekom Tjedna arhiva 2002. postavljena je izložba “Kronika Ivana Peršića” koja je ilustrirala kroničarske zapise Ivana Peršića (1874. – 1949.), hrvatskog političara i novinara čiji je osobni fond pohranjen u Državnom arhivu u Zagrebu. Izborom fotografija izložba je oslikala neke od najvažnijih zbivanja u Zagrebu od potresa 1880. do završetka Drugog svjetskog rata.

Ivan Peršić rodio se 1874. u Zagrebu. Pohađao je Pučku školu na Kaptolu, nakon toga Kraljevsku veliku realku u Zagrebu. Godine 1891. aktivirao se među zagrebačkim pravašima i počeo pisati za pravaški dnevnik “Hrvatska”. Studirao je na bečkoj Visokoj poljoprivrednoj školi i na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu. Zbog protumađarskih ispada bo je isključen sa zagrebačkog sveučilišta te je studij filozofije nastavio u Beču. Opredijelivši se za Frankovu struju, od 1896. piše za “Hrvatsko pravo”. Ubrzo je postao rukovoditelj pravaške tiskare. Od 1906. do 1908. biran je za gradskog zastupnika. U to vrijeme uređivao je “Hrvatsku slobodu”. Jedan od glavnih čimbenika u raskolu s frankovcima, Ivan Peršić je do 1918. bio pravaški saborski zastupnik. Tijekom 1919. i 1920. biran je za člana Privremenog narodnog predstavništva za Konstituantu. Gradski zastupnik bio je od 1913. do 1934., a 1942. bio je postavljen za člana Sabora NDH.
Ivan Peršić bavio se novinarstvom od 1897. do 1929., s prekidom od 1915. do 1918. Osim u “Hrvatskom pravu”, objavljivao je u “Hrvatu”, “Jutarnjem listu” i “Prijatelju naroda”. Dugotrajna bolest spriječila ga je u nastavku novinarske aktivnosti. Umro je u 1949. Zagrebu.

O svojoj kronici sam Ivan Peršić kaže: “Moram dodati i to da sam se odlučio na ovo pisanje i zato da budući povjesničari naših dana imadu jedan pogled više na njihove dogodjaje i ljude koji su u njima sudjelovali, pa da tako laglje stvore što pravedniji sud, jer svima će nam suditi na koncu konca historija, a ne na dogodjajima interesirani ljudi i njihove stranke.”

Državni arhiv u Zagrebu zahvaljuje se Muzeju grada Zagreba i Miroslavu Tischleru na pomoći pri postavu izložbe.