HR-DAZG-229 Centralno prihvatilište za djecu

srijeda, 29. listopad 2008 22:0

SIGNATURA FONDA: HR-DAZG-229

VREMENSKI RASPON GRADIVA: [1945.] 1946. – 1952.  

KOLIČINA GRADIVA: 15 knj., 13 kut. (1,7 d/m)

SADRŽAJ FONDA:

Fond sadrži registraturna pomagala (kazalo i urudžbeni zapisnici), opće i povjerljive spise, okružnice, dokumentaciju o štićenicima Doma (matične knjige djece, kartoteke, osobni listovi, izvješća o kretanju, školske svjedodžbe i popisi pitomaca), dokumentaciju o zaposlenicima (matična knjiga osoblja, personalni dosjei) te računovodstvenu i financijsku dokumentaciju (knjiga blagajne, isplata beriva, platni iskazi, knjige inventara) i drugo. U gradivu se nalazi i Zapisnik o primopredaji ustanove (dužnosti, zgrade i inventara) Prihvatilišta za trihofitičnu djecu između starog i novog upravitelja, Zapisnik o iskazima o predaji inventara i živežnih namirnica od strane Udruge hrvatskih učiteljica Ministarstvu socijalne politike kao i zapisnici o primopredaji dužnosti, zgrade i inventara Prihvatilišta za trahomatoznu djecu.

Većinu okružnica koje se nalaze u fondu Prihvatilištu je uputilo Ministarstvo socijalne politike NRH, a među njima se nalazi i sudska odluka o konfiskaciji imovine Ribarić Vjekoslava u Perjavici (Stenjevec). 

SERIJE U FONDU:

1. Registraturna pomagala, 1946. - 1952., 4 knj., 7 kut.

2. Dokumentacija o štićenicima, 1945. - 1952., 3 knj., 2 kut.

3. Dokumentacija o zaposlenicima, 1946. – 1952., 1 knj., 1 kut.

4.  Financijska, računovodstvena i blagajnička dokumentacija, 1946. - 1952., 7 knj., 3 kut.

VALORIZACIJA FONDA:3

Fond može poslužiti kao izvor pri istraživanju socijalne povijesti na području grada Zagreba neposredno nakon 2. svjetskog rata. Podaci o djeci bez roditelja, naročito o djeci palih u ratu mogu biti izvor za genealoška istraživanja.

JEZIK U GRADIVU: hrvatski

PISMO U GRADIVU: latinica

ARHIVISTIČKA OBAVIJESNA POMAGALA: SI

NAZIV STVARATELJA FONDA: centralno Prihvatilište za djecu

SJEDIŠTE STVARATELJA FONDA: Zagreb

VREMENSKI RASPON DJELOVANJA STVARATELJA FONDA: 1946. – 1952.

PROMJENE NAZIVA STVARATELJA FONDA:

Privremeno dječje prihvatilište, 1946.
Centralno prihvatilište za djecu, 1946. - 1952.

HISTORIJAT STVARATELJA FONDA:

Centralno prihvatilište za djecu osnovano je 1946. godine od strane Ministarstva socijalne politike kao "prva i osnovna ustanova praktičnog rada na socijalnoj zaštiti djece". Ministarstvo socijalne politike je s danom 6. ožujka 1946. preuzelo zgradu Dječjeg doma Udruge hrvatskih učiteljica. U toj zgradi uredilo je Centralno prihvatilište za djecu. U Domu je bilo mjesta za 70 pitomaca i 15 članova osoblja.  
Iz gradiva je vidljivo da se na samom početku rada, u ožujku 1946., Prihvatilište nazivalo Privremeno dječje prihvatilište. 
Dječje prihvatilište bila je ustanova za prihvaćanje i privremeni smještaj djece kojoj je bila potrebna neposredna briga države te za ispitivanje socijalno-ekonomskog, odgojnog i zdravstvenog stanja prihvaćene djece zaposlenih majki radi njihovog raspoređivanja u odgovarajuću vrstu dječjeg doma ili drugu ustanovu za socijalno - odgojnu ili zdravstvenu zaštitu djece. 
Svako dijete prije nego li je primljeno u dječji dom ili kolonizirano u obitelj, moralo je proći kroz Prihvatilište, u kojemu bi tri tjedna provelo u karanteni. U Prihvatilište su dolazila djeca žrtve fašističkog terora radi liječničkog pregleda i liječenja. Ta su djeca ostajala u Prihvatilištu do tri tjedna, prema potrebi i dulje. 
Dječje prihvatilište nije bilo samo zdravstvena karantenska stanica, nego i ustanova, koja je trebala temeljito upoznati sve fizičke i spsihičke osobine djeteta, prikupiti sve njegove osobne i obiteljske podatke te podatke o socijalnim prilikama. Na osnovu tih podataka trebala je uprava Prihvatilišta predložiti u kakvu bi ustanovu bilo najbolje smjestiti dijete, je li podesno za otvorenu ili zatvorenu zaštitu i slično. Odgojno osoblje Prihvatilišta svojim prvotnim zadatkom smatralo je pedagoško-psihološki rad s djecom za vrijeme njihova boravka u Prihvatilištu. O opažanjima su odgajatelji trebali voditi zabilježbe na osnovi posebnih pedagoško-psiholoških listova za opažanje djeteta, a također i svako dijete za vrijeme boravka u Prihvatilištu "predvesti u stanicu za savjetovanje za izbor zvanja, gdje će se znanstvenim ispitivanjem utvrditi njegove psihičke sposobnosti". Djeci su se također u Prihvatilištu trebale "ucijepiti neophodno potrebne kulturno – higijenske navike kao redovito pranje, održavanje lične čistoće, upotreba zahoda, privikavanje na život u dječjoj zajednici itd., kao i dati im neki doživljajni sadržaj, razonoditi ih i olakšati im time dane boravka u prihvatilištu". 
Prema tome, postojala su dva osnovna zadatka Dječjeg prihvatilišta: zdravstveni, kojim je prema uputama nadzornog liječnika rukovodilo stručno zdravstveno osoblje, i odgojni, za kojeg je u potpunosti bio odgovoran pedagog-upravitelj i njemu podređeni stručni odgajatelji. 
Prema Uputstvima za organizaciju i rad Ministarstva socijalne politike, Odjela socijalne zaštite i skrbi, nakon što bi dijete otišlo iz Prihvatilišta, trebalo je dobiti kao popratnicu točnu anamnezu liječnika s uputama kako postupati s djetetom s obzirom na njegovo zdravstveno stanje i fizičku kondiciju, kao i list pedagoško-psihičkih opažanja, koji je trebao uspostaviti pedagog–rukovodilac, a koji je trebao poslužiti kao direktiva za odgojni rad s djetetom.

Odlukom ministra socijalne politike od 12. listopada 1946. broj 35103-VII-1946. na posjedu Perjavica kod Vrapča, koji je bio dodijeljen tom ministarstvu, osnovan je Dječji izolatorij "Perjavica" kao filijalna ustanova Centralnog dječjeg prihvatilišta u Zagrebu. U tu ustanovu upućivala su se na oporavak ona djeca kojoj je bio potreban duži oporavak prije smještaja u dječje domove ili kolonije.
Dječji izolatorij "Perjavica" je početkom 1947. došao pod nadležnost Dječjeg prihvatilišta za trihofitičnu djecu koje se nalazilo u Radničkoj cesti 18, Zagreb, te je 1. siječnja 1947. prenesen na budžet izdataka Dječjeg prihvatilišta za trihofitičnu djecu. Od 1. siječnja 1947. to prihvatilište preuzelo je cjelokupnu brigu za uzdržavanje i neposredan nadzor nad radom ove ustanove, koja je od tada postala njegov sastavni dio. 
Sve do 31. listopada 1949. godine Centralno prihvatilište za djecu nalazilo se u Kukuljevićevoj ulici 19, a od tada u Radničkoj cesti 18 a. (Od 1. studenog 1949. u Kukuljevićevoj ulici 19 djeluje Prihvatilište za trahomatoznu djecu.)

Upravitelj Prihvatilišta od 1. siječnja 1948. bio je Dragutin Markulin, koji je na to radno mjesto došao s mjesta upravitelja Prihvatilišta za trihotifičnu djecu. Prije njega upraviteljica je bila Vladić Jelka. U rujnu 1946. v.d. upravitelja je bio Veljko Narančić. Nakon Dragutina Markulina na radnom mjestu upravitelja bile su i druge osobe. 
Odgovorni nadzorni liječnik prihvatilišta bila je 1946. godine dr. Olga Bošnjaković.

Danom stupanja na snagu Uredbe o osnivanju Savjetovališta za odgoj djece i omladine (NN 28/1952. od 26. lipnja 1952.), prestalo je poslovati Centralno prihvatilište za djecu u Zagrebu, a njegovo osoblje i sredstva preuzelo je Savjetovalište za odgoj djece i omladine.

DOPUNSKI IZVORI:

Državni arhiv u Zagrebu: HR-DAZG-37 Narodni odbor grada Zagreba. Odjel za narodno zdravlje, Odjel za socijalne poslove

BIBLIOGRAFIJA O FONDU:

Kolanović, Josip [ur.] [et al.]: Pregled arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske. 1. Zagreb, 2006., 963.

Lalić, Sredoje; Kolanović, Josip [ur.] [et al.]: Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ. SR Hrvatska. Beograd, 1984., 362.

OSTALA BIBLIOGRAFIJA:

Ajduković, Marina; Branica, Vanja: Počeci socijalnog rada u Hrvatskoj između dva svjetska rata, Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada. 13. Zagreb, 2006. (1) 29-44.

Branica, Vanja: Razvoj društvene skrbi za djecu u prvoj polovini 20. stoljeća. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada. 13. Zagreb, 2006. (1) 47-62.

Majdak, Marijana: Crtice iz povijesti socijalnog rada s djecom i mladima u rizičnim okolnostima, Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada. 13. Zagreb, 2006. (1) 85-100.

Prlenda, Sandra: Kako istražiti povijest socijalnog rada u Hrvatskoj – povijesni izvori za razdoblje 1900.-1945. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada. 13. Zagreb, 2006. (1) 75-84.

(K.H.)

 

Ažurirano ponedjeljak, 18. svibanj 2020 13:52