četvrtak, 30. listopad 2008 17:22
SIGNATURA FONDA: HR-DAZG-1108
VREMENSKI RASPON GRADIVA: [1800.] 1818./1872. [1873./1881.]
KOLIČINA GRADIVA: 1 kut. (0,1 d/m)
SADRŽAJ FONDA:
Najveći dio gradiva sačinjava dokumentacija o pekarskim djetićima: njihovi naukovni listovi, svjedodžbe o školovanju, potvrde o naukovanju, te obrtnice. Sačuvane su i dvije knjige zapisnika cehovskih skupština, jedna knjiga cehovske blagajne te cehovska prepiska s nadležnim vlastima, uglavnom zbog limitacije cijena i ograničenja pekarske proizvodnje.
SERIJE U FONDU:
1. Isprave, 1800./1872., 125 kom.
2. Cehovski zapisnici, 1853./1881., 3 knj.
3. Spisi, 1818./1873., 109 kom.
VALORIZACIJA FONDA: 3
Gradivo fonda može poslužiti kao izvor za proučavanje povijesti pekarskog obrta i prehrambene djelatnosti na zagrebačkom području. Treba naglasiti da je sačuvana izvorna isprava o dodjeli cehovskih privilegija iz 1825.
JEZIK U GRADIVU: njemački, hrvatski
PISMO U GRADIVU: latinica
ARHIVISTIČKA OBAVIJESNA POMAGALA: AP
NAZIV STVARATELJA FONDA: Gradečki ceh pekara
SJEDIŠTE STVARATELJA FONDA: Zagreb
VREMENSKI RASPON DJELOVANJA STVARATELJA FONDA: 17. st. – 1873.
PROMJENE NAZIVA STVARATELJA FONDA:
Caeha pistorum, 17. – 19. st.
HISTORIJAT STVARATELJA FONDA:
Prema podacima koje iznosi Andrija Ljubomir Lisac u svojoj knjizi "Pekarstvo i mlinarstvo Zagreba", u srednjem vijeku zagrebačko pekarstvo još nije bilo odvojeno od mlinarskog obrta. Početkom 14. stoljeća bilo je devet mlinova na obalama potoka Medveščaka. Popis kuća i stanovnika Gradeca iz 1368. nabraja samo tri mlinara (i tri pekara). Ipak, iz tadašnjih dokumenata znamo poimenično bar za devet mlinara, osam pekara i šest hljebarica u razdoblju 1355. — 1365.
U prvo vrijeme zagrebački su pekari bili uključeni u jednu od starih bratovština — kalendina, najvjerojatnije mesarsku (colendium carnificum). Tome cehu oni su pripadali sve do sredine 17. stoljeća, kad su gotovo sigurno formirali svoj vlastiti ceh.
Uzrok tako kasnom osnivanju pekarskog ceha treba potražiti u prvome redu u činjenici da je većina varoških pekara kao i hljebarice živjela izvan gradskih zidina upravo do sredine 17. stoljeća. Odredba gradskog magistrata iz 1661. naređuje pekarima varoške jurisdikcije iz podgrađa (Ilica i Potok), pod prijetnjom sudskog postupka protiv njih, da se u roku od svega nekoliko mjeseci presele unutar gradskih zidina i tamo kupe kuću.
Kroz 15. i 16. stoljeće su hljebarice gotovo sasvim držale u svojim rukama cjelokupno pekarenje i pekle kruh i pecivo ne samo za građanstvo i dnevni trg, nego i za potrebe Gradskog magistrata, pa je možda i zbog toga malobrojnim pekarima bilo otežano formiranje samostalnog ceha.
Pekarima se počekom 17. stoljeća položaj znatno izmijenio doseljavanjem novih pekara iz Slovenije i Austrije. Ti su majstori uglavnom bili iz krajeva s duljom tradicijom pekarskih cehova pa su ubrzo osjetili nedovoljnu zaštićenost svoje struke u ovome gradu, što je sigurno ubrzalo pokretanje akcije za formiranje samostalnog pekarskog ceha između 1660. i 1670. Tada su vjerojatno dobili od kralja privilegij, koji je kasnije prilikom revizije cehovskih povlastica za Marije Terezije potkraj 70-tih godina 18. stoljeća nažalost izgubljen. Radi toga je postojanje toga ceha moguće utvrditi jedino na osnovu pojedinačnih usputnih spomena u suvremenim dokumentima. Naredba gradskog magistrata od 5. veljače 1660., koja se odnosi izravno na pekare i pečenje kruha, izrijekom konstatira "nastanjivanje mnogih pekara u posljednje vrijeme", što daje naslutiti da je pekarski ceh upravo za vladanja cera Leopolda I. (1657.—1705.) dobio privilegij i statut jer je od istog cara nešto kasnije dobio takav privilegij i pekarski ceh u Varaždinu, čija su pravila iz 1697. po svoj prilici sastavljena prema statutu iz izgubljenog privilegija zagrebačkog pekarskog ceha, što je uostalom bilo uobičajeno u ono vrijeme. Napokon, stvarno postojanje pekarskog ceha proizlazi i iz novog njegovog privilegija, što ga je 3. lipnja 1825. izdao car Franjo I. U uvodnom dijelu kaže se "approbare, roborare, ratificare, ac pro mentionatis civibus, et magistris pistoribus, ipsorumque successoribus universis valituros benigne confirmare dignaremur" — dakle potvrđuju se i osnažuju već postojeće povlastice. Iz prvog perioda postojanja zagrebačkog pekarskog ceha nema sačuvanih njegovih spisa ili dokumenata pa o njegovom djelovanju tijekom 17. i 18. stoljeća ne znamo gotovo ništa. Iz kasnijih spisa, međutim, saznajemo da je ceh održao skupštinu 3. veljače 1805. i 13. prosinca 1814., jer je na njima bio prisutan i gradski komesar Mihael Kaiser. Ceh je, dakle, stvarno postojao prije privilegija iz 1825.
Karakter pekarskog zanata već je samim svojim teškim i mukotrpnim uglavnom noćnim radom davao poticaja pekarskim pomoćnicima da se pridruže svakom pokretu za poboljšanje uvjeta rada i svog pomoćničkog položaja. Zato su se oni vrlo brzo našli u redovima socijalista (socijal-demokrata), kada su se oni pojavili u našim krajevima. A s njima su oni i spretno iskoristili trenutak definitivnog ukidanja cehovskih organizacija i s oduševljenjem prihvatiti akciju osnivanja obrtničko-radničkog društva u Zagrebu 1869.—1872. Kada je ono napokon i osnovano 1873. pekarski su pomoćnici uspjeli nagovoriti svoje majstore, koji su i onako bili više ili manje sitni i skromni obrtnici, da se pekarski ceh korporativno priključi tom društvu, što je 30. travnja 1873. i učinjeno. S time je zagrebački pekarski ceh stvarno i definitivno prestao postojati.
Treba napomenuti da Marija Šercer u svojoj monografiji "Stari zagrebački obrti" tvrdi da su se pekari 1818. ujedinili u zajednički ceh s mlinarima i sapunarima, da su tek 1825. osnovali samostalni ceh i da im je Franjo I. dodijelio privilegij iste godine. Prema M. Šercer, u pekarski ceh su se učlanjivali i licitari i slastičari, a sam ceh je postojao do 1872.
DOPUNSKI IZVORI:
Hrvatski državni arhiv: HR-HDA-629Cehovi
Hrvatski povijesni muzej: (338.) Cehovi
Muzej grada Zagreba: (578.) Zbirka arhivskoga gradiva za povijest Zagreba.,
inv. br. 356, 1365, 1371, 1373, 1375, 1376, 4299, 4914, 4985
BIBLIOGRAFIJA O FONDU:
Kolanović, Josip [ur.] [et al.]: Pregled arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske. 1. Zagreb, 2006., 995.
Lalić, Sredoje; Kolanović, Josip [ur.] [et al.]: Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ. SR Hrvatska. Beograd, 1984., 389.
BIBLIOGRAFIJA O STVARATELJU FONDA:
Šercer, Marija: Stari zagrebački obrti. Katalog izložbe "Stari zagrebački obrti". Zagreb, 1991., 44-45., 109-113.
Lisac, Andrija Ljubomir: Pekarstvo i mlinarstvo Zagreba. Zagreb, 1977.
OSTALA BIBLIOGRAFIJA:
Kolar, Mira [et al.]: Obrt i obrazovanje. Katalog izložbe. Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2006.
Kolar, Mira; Šoić, Miran; Horvat, Đuro: Obrtništvo Zagreba: 650 godina tradicije i 120 godina organiziranog obrta. Povijesni pregled razvitka zagrebačkog obrtništva. Zagreb, 2005.
Tkalčić, Ivan Krstitelj; Szabo, Agneza [prir.]: O staroj zagrebačkoj trgovini i obrtima. Zagreb, 1999.
Filmoteka 16; Hrvatski povijesni muzej: Stari zagrebački cehovi : videokazeta. Zagreb, 1996.
Horvat, Rudolf: Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj. Zagreb, 1994.
Šercer, Marija: Pečatnjaci gradečkih i kaptolskih cehova. Kaj. Zagreb, 1994. (6) 31-51
Šercer, Marija: Zagrebačke cehovske tablice. Zbornik: Iz starog i novog Zagreba. Zagreb, 1968., 155-180.
Buntak, Franjo: Neki podaci o ekonomskim prilikama Zagrebu u 17. stoljeću. Zbornik: Iz starog i novog Zagreba. Zagreb, 1968., 65-76.
Bićanić, Rudolf: Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750.-1860. Hrvatska ekonomika na prijelazu iz feudalizma u kapitalizam. I. Zagreb, 1951.
Stiegler, Stjepan: Iz povijesnih spomenika grada Zagreba. Obrt i trgovina. Revija "Zagreb". Zagreb, 1934., 216-220.
Stiegler, Stjepan: Iz povijesnih spomenika grada Zagreba. Cehovi. Revija "Zagreb". Zagreb, 1934., 330-334.
Horvat, Rudolf: Kako su nekada živjeli hrvatski obrtnici? Zagreb, 1929.
Hoffiller, Viktor: Prilog poznavanju obrtničkih cehova grada Zagreba u srednjem vijeku. Vjesnik hrvatskog arheološkog društva. X. Zagreb, 1909., 107-119.
(K.H., B.M.)
Ažurirano utorak, 19. svibanj 2020 13:50