Refleksije
Lipanj – srpanj 2006.
- Autorice izložbe: Saša Martinović Kunović i Marina Bauer
- Autorica teksta: Anđelka Dobrijević
- Autorica deplijana: Branka Molnar
- Dizajn plakata: Sebastian Tišlar
Kad je na svojoj zadnjoj izložbi Saša Martinović arhivirala otiske grada, zabilježila je na neki način koreografiju svoga kretanja u prostoru, ne referirajući se pritom na općepoznata pa ni na osobno kodirana mjesta, već na ona skrivena i zanemarena, tajnovita i zaboravljena.
U svom novom arhivu Saša nas vodi kroz vrijeme, ali istražujući ga opet u otklonu na uobičajeno, jer nema tu ni velikih događanja a ni izdvojenih vlastitih značajnih momenata, niti se vrijeme uopće otkriva kroz neke markere (bilo događaje, bilo ljude ili stvari). Vrijeme se prije sagledava kao kontinuitet, poredak običnih i međusobno uvjetovanih trenutaka, nanizanih tako po nekom slijedu kauzaliteta. A svaki od tih neobilježenih trenutaka postaje začudno presudan, jer u njemu donosimo odluke za onaj sljedeći i takvim nizom pomalo gradimo naše trajanje. Uz jutarnje kave i svakodnevne rituale bacamo svoje kockice i otkivamo tkivo opstanka, možda bez značajnih gesta i znamenitih riječi, ali ipak uz velike uloge, jer naše će kockice odrediti hoćemo li biti gubitnici, neprilagođeni ili ostavljeni. Ili pak pobjednici u nekom vlastitom ratu.
Cijela je ova priča ispričana kroz duhovitu i zabavnu igru, kroz male ironijske pomake i raznolike reference od pop-arta do Beuysa. Pa i sama ideja odluke kao bacanja kocke ovdje biva pomalo ironizirana: je li odluka stvarno naša, ili ju je uvjetovala neka nadređena vanjska sudbina, ili ćemo poput Mallarméa spoznati da “bacanje kocke neće ukinuti slučaj”? Autorica odgovara spoznajom da konzervirane odluke svjedoče jedino o sakupljenom iskustvu (gorkom, slatkom, teško probavljivom ili kiselom…) koje je osnova i ishodište za svako daljnje djelovanje, ne štiteći nas pritom od mogućih novih grešaka ili neuspjeha.
U svojoj likovnoj praksi Saša je uvijek voljela povezati različite ravni, a osobito uspostaviti odnos između etabliranog i marginalnog, odnosno trivijalnog i umjetnički posvećenog. I ovdje ćemo uz promišljeno komponirane fotografije s finim koloritom i svjetlosnim nijansama pronaći naizgled nasumce poslagane obične teglice, a uz pažljivo odabran “muzejsko-arhivski” raspored ležerno složene materijale, poput odložene dokumentacije (a koja je po svojoj likovnoj i tehničkoj komponenti jednako kvalitetna kao i ona stavljena na uvid), ili će pak uz likovno i tehnički dorađene fotografije rukom nemarno ispisati naslove, kao usputne bilješke. Obzirom da tema budi mnoge jezično-literarno asocijacije, ta je poveznica istaknuta i u naslovima djela, a odnos likovnog i jezičnog uspostavljen je također kroz svjesni ludički pristup.
Konačno, ako u podtekstu ove priče odčitavamo Eliotovu poetsku misao da su “vrijeme prošlo i vrijeme buduće, oba, možda, u vremenu sadašnjem sadržana”, čujemo i trijezni glas razuma koji nas podsjeća da ono što smo zakuhali moramo i pojesti, iako bismo to ponekad najradije zaboravili.
Gledajući nove radove Marine Bauer moramo se prisjetiti njezinih prethodnih izložbi pod nazivom “Sjećanja”. Nastavak je to istraživanja na temu osobne povijesti, ne vezujući se ovoga puta uz predmete, no uz još individualniji element – pismo, odnosno rukopis; zapise koji su skenirani i kompjutorski gravirani u kamenu žbuku.
Četvorina krhkog i nježnog tkiva, mali filigranski grafizam, zatvorena je u velikom kubusu. S jedne strane asocira na pažljivo pospremljenu i zaštićenu dragocjenost, a s druge na neku vrstu fosila skrivenog unutar kamene ljušture. Najprije hvatamo likovni dojam rukopisa, pa uz mali trud dešifriramo značenja. To su poruke vezane uz Duškov 18. rođendan zabilježene u obiteljsku knjigu gostiju.
Zatim su tu posložene ploče s izvacima iz zapisa kroz različita razdoblja života. Protjecanje vremena tek se djelomice otkriva kroz sadržaj: od narodne priče, preko legende o Titu (preklapanje osobnog vremena s povijesnim) do medicinskih bilježaka. Puno se više očituje kroz rukopis koji se znatno mijenja. Naposljetku strojno ispisane poruke iz inboxa. Predstavljena su autoričina poslovna i prijateljska, službena i vrlo prisna pisma. Zanimljivo je pritom da strojno ispisani tekst nosi osobniji i emocionalniji potencijal, usprkos njegove mehanički ohlađene prirode, otvorenosti na mreži i stalne mogućnosti brisanja. No i to je tek stanovita napomena o vremenu. Danas rukom pisana pisma pomalo dobivaju konotaciju nečeg jako važnog, tajnovitog ili rijetkog, te podsjećaju na izgubljenu ritualnost pisanja, na tinte koje je teško brisati pa zapisivanje traži više promišljanja, i na dugotrajno očekivanje odgovora. I zbog toga se već na prvi pogled stvara dojam da je Duškov 18. rođendan bio davno, a da je ovo sada.
Sačuvani osobni predmeti i zapisi spremnice su pamćenja, nešto što bi trebalo štititi od prolaznosti i zaborava. No koliko god takvi izlošci poput znamenitog kolačića madelaine vraćali u “izgubljena vremena” i donosili snažan emocionalni naboj, autoričina glavna namjera nije ni oživljavanje uspomena ni nostalgično prisjećanje na prošlost. Više od samih događaja ili predmeta nju zanima individualna osobnost koja se kroz objekte – otiske dešifrira, a koja se pokazuje kao nešto krajnje nesigurno ili rijetko u potpunosti iskazano. Individualno Ja stalno se razlaže u niz priča, u fragmentirane uloge i odnose koje uspostavlja s onima oko sebe, te u cjelini ostaje nepoznato i skriveno. A kao što se u jednom vremenskom presjeku ja dijeli u niz uloga, tako se i kroz protok vremena pokazuje kao nešto nestabilno i promjenjivo. Element skrivanja i pokušaji razotkrivanja naglašeni su u svakom Marininom postavu. Prijašnje su ploče bile zakopane u pijesku, predmeti zaliveni u silikonske mase; sada su rukopisi pohranjeni u kamene kvadre koje treba razlistati i otkriti im unutrašnjost.
Autoričino stalno posezanje za objektima osobne i obiteljske povijesti te njezino istraživanje mijena u vremenu ili u različitim relacijama, priziva u sjećanje pripovijetku Gérarda de Nervala u kojoj se glavni junak ujutro budi i uskoro spoznaje da su ga svi zaboravili. Prvotno čuđenje uskoro se pretvara u užas suočavanja s ne-postojanjem, jer izvjesnost o vlastitome opstanku nije dovoljna da bi on bio stvaran. Da bi se individualno biće ozbiljilo, potrebni su drugi, potreban je neki su-odnos.
I Marina Bauer vlastito Ja doživljava kao entitet što se formira kroz mnogobrojne relacije, te je time upleteno u složenu mrežu utjecaja, a ti se odnosi konstantno nadograđuju i mijenjaju. Svako je postojanje mnogostruko i slojevito, pri čemu i onaj prijašnji Ja ponekad postaje Drugi i nestvaran. Stari rukopisi ili objekti samo su put da ga se opet u cjelini rekonstruira, da se i prema onom djetetu koje je u davnim vremenima zapisivalo priču o trećem bratu ili se igralo u pijesku uspostavi bliskost i korespondencija.
