Emil Laszowski

Emil Laszowski, hrvatski povjesničar i arhivist, kulturni i javni djelatnik, rodio se je u Brlogu na Kupi 1. travnja 1868. godine. Potječe iz stare poljske obitelji Szelig. Pučku školu i gimnaziju polazio je privatno, a maturirao je u Zagrebu 1887. godine. Studirao je medicinu u Grazu, a diplomirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1893. godine. Od 1891. godine kao pravnik bio je zaposlen u Zemaljskom arhivu (današnji Hrvatski državni arhiv) gdje radi na sređivanju arhivskog gradiva različite provenijencije. Od studentskih dana djelatnikom je i poslije ravnateljom Zemaljskoga arhiva, znatno unaprijedivši arhivsku struku. Uredio je županijske arhive u Bjelovaru i Virovitici. U Zemaljskom arhivu je 1899. godine zajedno s Ivanom Bojničićem Kninskim kao urednikom pokrenuo Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskoga arkiva. Bio je urednikom mjesečnika za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku Vitezović (od 1903. do 1905.). Više godina uređivao je list Prosvjeta, a obnašao je dužnost člana zemaljskoga povjerenstva za čuvanje historijskih spomenika kao i zemaljskoga povjerenstva za nazivlje mjesta.

Zajedno s Velimirom Deželićem starijim obnovio je Družbu »Braća Hrvatskoga Zmaja« (16. studenoga 1905.), bio je Zmaj Brloški i Ozaljski, te prvi Veliki meštar Družbe (do 1935.), a poslije je proglašen Prazmajem Brloškim i Ozaljskim. Na njegov poticaj osnovani su 1907. godine Muzej grada Zagreba s Arhivom grada Zagreba i zagrebačka Gradska knjižnica kojima je bio ravnatelj (do 1925.). Sudjelovao je u osnivanju Društva za spasavanje (1909.), prethodnice Hitne pomoći i kojemu je bio prvi, privremeni, predsjednik sve do izbora stalnoga predsjednika Miroslava grofa Kulmera, a Laszowski potom obnaša dužnost tajnika. Bio je urednikom glasila Hrvatski Zmaj (1917., 1918. i 1925.). U Družbi se njegov rad posebice ističe kod ekshumacije i prijenosa kostiju Zrinskih i Frankopana iz Bečkoga Novog Mjesta (Wiener-Neustadta) u Zagreb, te kod prijenosa kostiju Eugena Kvaternika u Zagreb kao i kod uređenja Ozlja i drugih gradova koji su prije bili u vlasništvu Zrinskih čiji kult njeguje Družba upravo zaslugom Emilija Laszowskog. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske surađivao je i objavljivao članke u Hrvatskom kolu (1942.), Nedjeljnim vijestima (1942.), Gospodarstvu (1943), Hrvatskoj prošlosti (1943.), Hrvatskom narodu (1943.–44.), Časopisu za hrvatsku povijest (1943.), Novoj Hrvatskoj (1943.–44.) i drugima.

Umro je u Zagrebu 28. studenog 1949. godine a sahranjen je na Mirogoju.