Ivan Peršić. Kroničarski spisi

priredio: Stjepan Matković

Državni arhiv u Zagrebu, Hrvatski institut za povijest , Dom i svijet, Zagreb, god.2002., 291 str.

Cijena: 40kn / 5, 31 €

Stjepan Matković: Ivan Peršić: kroničar i aktivni sudionik hrvatske povijesti od kraja 19. stoljeća do početka Drugoga svjetskog rata

Više je razloga zašto smo se odlučili za tiskanje spisa Ivana Peršića, uglednog političara i novinara, čiji je bogati osobni fond sačuvan u Državnom arhivu u Zagrebu. Ova je kronika dragocjeni izvor jer oživljuje stari Zagreb i Hrvatsku koji su uglavnom nestali. Čitanje vrlo živahnog sadržaja omogućuje nam u nedostatku drugih značajnijih povijesnih izvora potpunije razumijevanje dinamičnih poglavlja suvremene hrvatske povijesti u razdoblju od provale Narodnog pokreta iz 1883. do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Peršić je strpljivo sabirao vrijedan materijal za buduće povjesničare, koji nudi širi uvid u tadašnje prilike. To je bilo vrijeme kad su na životu bili drugi ideali, koje većina suvremenika nije mogla ostvariti. Zaslugom Peršićeve sklonosti za pisanjem u baštini su nam ostali autentični zapisi, kojima možemo dobiti jednu neizbježno subjektivnu, ali i za razmišljanje vrlo poticajnu sliku hrvatskog razvoja.
Pisac ove kronike pomno je pratio političke događaje u metropoli i čitavoj hrvatskoj naciji od svojih “pionirskih” dana do umirovljenja. (…)

Ovi spisi nisu klasični memoari, nego spoj reportaže, feljtona, polemika i kritika. Peršić je ponudio više odrednica iz kojih bismo mogli odgonetnuti kada je počeo pisati svoje spise i koji su mu bili povodi za njihovo stvaranje. Kroničarski spisi Ivana Peršića počeli su ozbiljno nicati nakon Prvoga svjetskog rata. Nije posve jasno kad je to točno bilo jer je autor zapisao više datuma. Najprije je pisao da ga je radićevska haranga za izbora u Konstituantu izbacila iz kolosjeka opće politike, te potisnula na komunalno polje zagrebačke gradske općine. Tada je imao više slobodnog vremena, koje je iskoristio za ocrtavanje slike života i rada pravaštva od 1884. nadalje. Prvi dio rukopisa, koji se bavi razdobljem 1883.-1896., nije nikada bio tiskan u novinama “da mu se ne bi prigovaralo da izdiže svoju osobnost”. Uvod u prvi spis nastao je 1922. godine. Feljtone u dnevnom tisku počeo je pisati nakon 1932., kad je kralj Aleksandar ukinuo rad gradskog zastupstva. Na jednome mjestu pak piše da je na spisima počeo intenzivno raditi od 1936. jer više zbog bolesti nije mogao izlaziti iz kuće. Naime, operiran je 1935., kad su mu izvađeni žučni kameni, no ubrzo je obolio od astme i bronhitisa. Posljednji novinski članak objavio je u zadnjem broju Jutarnjeg lista od 12. travnja 1941., nakon čega te novine nisu više izlazile do nedavne obnove.

Krajem 1930-ih i početkom 1940-ih osobito je mnogo pisao jer je bio kritički raspolažen prema graditeljima Banovine Hrvatske i NDH, koju najčešće naziva “Endehazijom”, ponajviše zbog prozivanja pojedinaca za tijek događaja krajem 1918., a Peršić je kao tadašnji pripadnik političkog vrha smatrao da je onda upravo učinjeno ono najbolje što se dalo postići. Njegovi argumenti odnosili su se na osobnu interpretaciju povijesnih podataka, među kojima je izdvajao sljedeće dokaze u prilog obrane vlastitih političkih prosudbi: Srbija se našla na strani pobjednika i otvoreno je prijetila amputacijom značajnog dijela Hrvatske; Dalmatinci, Istrani i Bosanci ubrzavali su sjedinjenje sa Srbijom; američki Hrvati nisu organizirali hrvatske legije; a Hrvatska nije imala niti jednog pozdanog prijatelja u svijetu. Rezultat je bio ulazak u Kraljevstvo SHS, koji je Peršić smatrao jedinim prirodnim rješenjem za Hrvate na kraju Prvoga svjetskoga rata.
Brojne promjene tijekom Drugoga svjetskog rata i poslije njegova okončanja utjecale su na sadržaj nekih Peršićevih tumačenja. S obzirom da smo za tiskanje Peršićeve ostavštine bili ograničeni količinom materijala, morali smo u pripremi izabrati samo određene spise. Stoga neki spisi nisu uvršteni, premda bi isto tako mogli biti zanimljivi čitateljstvu kao pokazatelj kako su pojedini intelektualci razmišljali i stvarali u novom vremenu. Tu se prije svega ističu spisi “Tri nove Hrvatske u 33 godine! (1908.-1939.-1941.)”, “Fanatici i ekstremisti, kompromisanti i realisti u hrvatskoj politici najsudbonosnijih trideset godina, od 1914/15 do 1944/45″ i “Era Heinzl”.

Kada je pisao u siječnju 1947. uvodnu riječ za sve spise vodio je računa o prilagođavanju političkim okolnostima. Pobojao se da bi pojedine ocjene o hrvatsko-srpskim odnosima mogle biti loše prihvaćene. Radi usporedbe mora se istaknuti da je napisao uvodnu riječ za svoje spise i 1942., ali tada je intonacija bila drugačija. Doduše, u oba je slučaja zapisao da njegovi spisi nisu za objelodanjenje bez “češljanja i sisanja”, vjerojatno zato što su sadržavali dosta intimnih podataka, dijelom i o tada još živim osobama, te osjetljivih ocjena koje više nisu bile prihvatljive u novom poretku jednostranačkog sustava vlasti. U studenome 1945. je zabilježio da je za ustaške vladavine morao “službouljudno i bez guščijih nožica” pisati o NDH i poglavniku premda je u njima vidio “sramotu i nesreću”. Tvrdio je da su mu ustaše prijetile jer se nije kao stari saborski zastupnik odazvao na sudjelovanje u radu obnovljenog Hrvatskoga državnog sabora. Prema njegovim riječima, spise mu je tijekom rata čuvao Dubrovčanin, odvjetnik Marinović, koji je stanovao u istoj kući.
Tijekom 1945. i kasnije često se s namjerom osvrtao na Poglavnika, pišući stalno o “bezglavniku”, kojega je nastojao prikazati kao “špekulanta, intriganta i hohštaplera”. Osobito je nastojao naglašavati kontraverznu činjenicu iz privatnog života ustaškog vođe da je “strašni krvnik Židova bio oženjen za polužidovku”. Radilo se o kćerci staroga pravaša Martina Lovrenčevića, ujedno velikog rusofila. Osim toga, Peršić je optužio Poglavnika da je bešćutno dao smaknuti sina frankovačkog književnika Milana Ogrizovića, Bogdana, iako je njegovoj majki obećao pomilovanje. Majka je bila sestra frankovačke pjesnikinje Krste Franic. Ti su pojedinačni, izdvojeni primjeri trebali javnosti pokazati da Pavelić nije poštivao starčevićansku tradiciju. S jedne strane, on je, prema Peršiću, izvrnuo pravašku prošlost, primjerice izbjegavajući naglašavati nekadašnji blagi odnos prema carskoj Rusiji. Ovdje se nije radilo samo o akademskom pitanju, kakav je bio u pojedinim epohama odnos Starčevićeva i njegovih sudrugova prema Rusiji, nego je bila očita namjera da se u nekim povijesnim pojedinostima traže proruski stavovi što je moglo ići u prilog aktualnim vlastima koje su još čvrsto održavale duh zajedništva sa Staljinovim Sovjetskim Savezom. Usporedo s tim podvlačili su se navodi iz pravaške povijesti, koji su se odnosili na protunjemačke i protutalijanske stavove, što je ponovo bila aluzija na međunarodnu situaciju iz Drugoga svjetskog rata i odnose koji su se pojavili nakon okončanja rata. S druge je strane bio izražen Pavelićev prezir prema potomcima velikih imena pravaške prošlosti. Premda su u vrtlogu krvavoga rata spomenuti slučajevi bili brutalni, ali istodobno tipični i česti, Peršić je osjetio da bi svojim bogatim znanjem o pravaškoj prošlosti mogao poslužiti u zadaći potpunog obilježavanja Pavelića. Svoj cilj vidio je u dokazivanju da je Pavelić grubo falsificirao Starčevića. U isto se vrijeme pojavio u zagrebačkom Narodnom lista iz 1945. sastavak dr. I. Hergešića s citatom iz Starčevićeva pisma dr. Starčevića iz 1884. jednom slovenskom novinaru u Celovcu u kojemu se pokazuje rusofilstvo Oca domovine. S druge strane, Nazorova knjiga  “S partizanima” sugerirala je “nek nam stoje pred očima samo Svačić, Gubec, Štrosmajer, Starčević, Radić i Tito.”  Na taj se način mogao i Peršić uklopiti u aktuelnu koncepciju redefiniranja hrvatske prošlosti, koja je birala znamenita imena prošlosti i prilagođavala njihova djela potrebama novoga političkog sustava. (…)

Dana 17. srpnja 1949. Peršić je umro. Njegove kroničarske spise, koji broje više od 1.100 stranica poluarka, otkupio je u prosincu iste godine Gradski arhiv u Zagrebu i time ih sačuvao za buduća istraživanja. Danas su Peršićevi spisi svrstani u četiri kutije. Ovim selektivnim izdanjem po prvi ih put predstavljamo javnosti u nadi da će svojim živim stilom pobuditi pozornost čitateljstva i privući novo zanimanje istraživača hrvatske povijesti.

Zbog svojeg velikog iskustva i položaja u društvu, Peršić je bio važan svjedok mnogih povijesnih događaja. Njegova je velika zasluga što je odlučio zabilježiti svoja sjećanja na suvremenike i Zagreb. Za sebe je autor napisao da je nastojao biti u pisanju što objektivniji. Peršić je unosio dosta ispravaka, brisao pojedine rečenice ili poglavlja i dodavao nova gledišta. O istom događaju ili osobi znao je više puta pisati, ali u raznim vremenima, tako da se su spisima nailazi na više sličnih sastavaka različitih datuma. Zbog toga je zabilježio: “Stara je istina, da historijska perspektiva nije uvijek jednaka aktuelnom utisku i da suvremenik ne može biti niti kao učesnik niti kao povjesnik objektivan. Samo iz povjesne perspektive mogu se izricati sudova za političke čine, nikako u vrijeme zbivanja, kad si interesenti redovno prisvajaju dužnost tužitelja i vlast sudca.”

Istaknimo, konačno, da su u hrvatskoj historiografiji povjesničari koristili u duhu kritičkog pristupa pojedine dijelove Peršićeve ostavštine. Određeni podaci poslužili su za popunjavanje praznina u istaživanju Narodnog pokreta iz 1883., pojave moderniziranja pravaštva, osnivanja i djelovanja Hrvatske zajednice i postupaka pojedinih Hrvata nakon uvođenja šestosiječanjske diktature. Očito je da je povjesničarima Peršić bio vrijedan izvor obavijesti do kojih nigdje drugdje nisu mogli doći. Stoga su ga u svojim istraživanjima ozbiljno uzimali u obzir i redovito navodili, ovisno o temi s kojom su se bavili i u skladu sa polazišnim pitanjima. Primjerice, M. Gross smatra da su pojedine Peršićeve izjave iz doba raskola frankovačke stranke prihvatljive jer se “poklapaju s podacima iz drugih izvora”, dok je H. Matković istaknuo primjer poruke Hrvatskog bloka upućene narodu 21. svibnja 1921., koju su vlasti zaplijenile, ali je njezin sadržaj pronašao upravo u Peršićevoj ostavštini, što mu je dopustilo da vjernije sastavi jedan segment suvremene povijesti. I jedan od vodećih publicista svoga doba, Josip Horvat, zapisao je da mu je Peršić usmeno pružio “dragocjene podatke” o jednoj epohi hrvatske povijesti, koje je odlično uklopio u svoju cijenjenu sintezu. Sva navedena stajališta pokazuju da se Peršićevi spisi ne mogu zaobići u rekonstruiranju hrvatske prošlosti.

Sadržaj:

Stjepan Matković: Ivan Peršić: kroničar i aktivni sudionik hrvatske povijesti od kraja 19. stoljeća do početka Drugoga svjetskog rata
Ivan Peršić /Kroničarski spisi (izbor)
1.    Iz života i uspomena
2.    Drugi “kip” domovine /1891./
3.    “Stari” umiru – “mladi” se dižu
4.    Iz hrvatske politike pol vieka prije osnutka Banovine Hrvatske 1914-1939
5.    Prilozi za upoznavanje života i rada vodje Stjepana Radića
6.    Prve godine diktature kralja Aleksandra

Izabrana bibliografija Peršićevih radova
Tehnički podaci
Kazalo imena

Iz knjige:

53. str.
(…) Burna je bila godina 1885. Negdje u ljetu dao je Kuen otpremiti iz hrvatskog arkiva više škrinja tajnih spisa u Peštu. Smičiklas je to mislim iznio na javu. Odnešene su bile hrvatske “pravice”. U novinstvu podignuo se orkan. Nastavio se sabor. Kao da je postojao na velikoj bačvi baruta. Pravaši stavljali upit za upitom, interpelaciju za interpelacijom, da šta je sa spisima, gdje su, zašto su otpremljeni, ukradjeni. Sjednice burnije nego li prije, a već su prije prevršile sve stupnjeve vrućine. Na jednom, u svojoj obrani, Kuen nješto izlanu, kao da Hrvatska nije bila u poštenom posjedu tih spisa, kao da ih je ona ukrala Madjarima! U taj čas letio je Kuen iz sabornice. David porinuo svog druga Geržanića iz klupe, a ovaj  skočio za Kuenom, koji je već ostavljajo svoje mjesti, da izadje, videći se ugroženim, na što ga zahvati Geržanićeva noga ravno u tur, tako da je Kuen i posrnuo. Nastade oko njega tučnjava, u kojoj je bilo rasparanih rukava i razbijenih cvikera. Zastupnik Eugen Kumičić vikao je poslije toga: Narode, tat je van bačen! (…)

89. str.
(…) Austrijsko carstvo prekovalo se u dualističku Austro-Ugarsku monarkiju iz obzira prema Madjarima, da nebi opet digli revoluciju. Pošto su Hrvati pomogli dinastiji, to ih je ova, da budu i za drugi put što jači, dala razparcelirati na “zemlje zastupane u carevinskom vijeću” i na “zemlje svete krune ugarske”, davši Magjarima još za privagu Medjimurje i u pergamentsku krpicu sakritu ukradjenu Rijeku. Još je desetak godina bilo muke s razvojačenjem krajine, ali kad su Madjari ugrabili i njezine šume u korist gradnje državnih željeznica, onda su oglodanu kost prepustili Hrvatskoj, da se njezino seljaštvo ima radi čega gložiti i svadjati.
Sve je to izvedeno na temelju dviju nagodba austro-ugarske 1867. i ugarsko-hrvatskoga nedonoščeta 1868., sprtljanog za život operacijom 1873.! Za stvaranje potonje nagodbe po hrvatskim ulicama kolajući istih “rukuje se Madjar sa Hrvatom, kao pravi brat sa bratom”, brzo je istisnuo popularni šlager “Udri, udri , in der Stadt, madjaronom štrik za vrat!” (…)