Ostavine

Međunarodni dan arhiva, lipanj 2015.

  • Koncepcija izložbe: Mirjana Gulić
  • Suradnik: Mladen Čumbrek
  • U relizaciji izložbe sudjelovali: Žarko Ament, Željka DmitrusŽivana Heđbeli, Danko RusanTomislav Vidaković
  • Grafičko oblikovanje plakata i panoa: Mirjana Gulić Denona d.o.o.
  • Priprema i tisak: Denona d.o.o.

Nasljedno pravo je jedno od temeljnih prava kojim se ostvaruje vlasništvo nad nekretninama i pokretninama nakon smrti jedne osobe.

Već od prvih zapisa susrećemo se s tekstovima u kojima je iskazana posljednja volja pojedinca – oporukama – uz očekivanje da će ona biti poštovana i provedena nakon njegove smrti.

Pitanje nasljedstva, ostavinskog postupka, oporuke, ovjerene izjave, nasljednih očitovanja uređivano je zakonima, propisima, gradskim statutima, dekretima. Zakonsko reguliranje ostavinskog postupka bilo je preduvjet za njegovu pravilnu provedbu, osobito u slučajevima kada nije postojala pisana oporuka umrlog.

Uvođenjem građanskog zakonodavstva sredinom 19. stoljeća u Habsburškoj Monarhiji carskim dekretima uvedeni su brojni zakoni i za područje Hrvatske. Opći austrijski građanski zakonik, proglašen 29. studenoga 1852. temeljni je zakon u složenom procesu modernizacije zakonodavstva i društva tijekom druge polovice 19. stoljeća. Propisana su i uređena, između ostalog, nasljedno-pravna načela, pri tome imenujući nasljedno pravo stvarnim pravom. Temeljem njega donijeti su brojni zakoni, naredbe i postupci kojima su regulirana pojedina pitanja i područja. Time su izvan snage stavljeni svi dotadašnji običaji, statuti i zakoni o nasljeđivanju. Temeljna načela građanskog zakonika bila su: načelo jednakopravnosti građana, načelo ravnopravnosti pravnih subjekata neovisno o spolu i privatno vlasništvo kao temeljni oblik prava vlasništva. Ovaj zakon, uz neznatne izmjene i dopune, važio je sve do 1946. godine. Za uređenje propisa o nasljednom pravu 1854. godine donijet je Zakon o sudbenom postupku u pravnim poslovima neparbenim iliti izvan parnica ili Izvanparbeni postupnik.

Na temelju Bilježničkog reda iz 1855. godine, a koji je na snazi od 1859. godine (za područje Hrvatske) javnim bilježnicima bilo je dopušteno sastavljanje privatnih isprava, čuvanje isprava, novca, ovjeravanje privatnih isprava, zastupanje stranaka u izvanparničnom postupku.

Pravilnikom koji je donijet 1871. godine sudovi su predali dio izvanparnične djelatnosti javnim bilježnicima. Bilježnici su u ostavinskom postupku djelovali kao sudski povjerenici. U Kraljevini Jugoslaviji, uz određene promjene, donijet je 1930. godine Zakon o javnom bilježništvu, a 1934. godine donijet je Zakon o sudskom vanparničnom postupku.

Zakonskom odredbom o ukidanju javnih bilježnika od 18. travnja 1941. godine služba javnih bilježnika bila je ukinuta. Za ostavinski postupak u potpunosti je postao nadležan općinski sud.

Ostavinski postupak je izvanparnični postupak koji obuhvaća niz pravnih radnji koje se provode radi utvrđivanja ostavine i nasljednika kao i prava koja pripadaju nasljednicima, a pokreće se nakon smrti neke osobe. Provodio ga je nadležni sud i kraljevski javni bilježnik kao sudski povjerenik.

Izložba Ostavine prezentira arhivsko gradivo o ostavinskim postupcima koje se gotovo u cijelosti čuva u predmetima ostavina u Državnom arhivu u Zagrebu. Između ostalog prikazali smo dokumente čija se raznolikost, bogatstvo i vrijednost arhivskoga gradiva ogleda u izloženim primjerima. Od najstarije oporuke pohranjene u Arhivu iz 1636. godine, oporuke bana Josipa Jelačića iz 1857. godine, preko nasljednih očitovanja pojedinaca i ustanova, ovjerenim potpisima, križevima ili samo otiscima mjesto vlastoručnog potpisa, osmrtnicama. Dokumentima ostavinskih postupaka Kraljevskog sudbenoga stola u Zagrebu nakon smrti dvoje poznatih Zagrepčana Klotilde Buratti rođene barunice Vraniczany–Dobrinović i Milana Lenucija prikazani su postupak i vrste dokumenata koji se vode nakon smrti jedne osobe i tijekom ostavinskog postupka.

Upisi u Mrtvozorničkoj knjizi, Matičnoj knjizi umrlih i Smrtovnici službeno bilježe smrt jedne osobe. Nakon što sud primi Smrtovnicu ostavitelja koja sadržava sve podatke o ostavtelju pokreće se ostavinski postupak. Kada je riječ o oporučnom nasljeđivanju oporuku mora potvrditi nadležni sud. Sud je imenovao bilježnika kao sudskoga povjerenika za ostavinsku raspravu isključivo prema rajonu na čijem je području pokojnik. Nakon toga se određuje ročište za ostavinsku raspravu, središnji dio ostavinskog postupka.

Na ročištima koja je zakazivao kraljevski javni bilježnik pozivani su potencijalni nasljednici ili izvršitelji oporuke. Vidljiva je službena korespondencija kraljevskog javnog bilježnika kojemu je sud dodijelio vođenje ostavinskog postupka kao sudskom povjereniku nadležnoga suda. Nakon što je kraljevski javni bilježnik dovršio ostavinski postupak, a potvrdio ga sud, pravomoćno rješenje u kojemu je navedeno što je u sastavu ostavine i tko su nasljednici te koji im nasljedni dijelovi pripadaju. Navode se i tereti, ukoliko ih ima, odnosno kolikoim je nasljedno pravo opterećeno ili ograničeno.

Pošto su bilježniku plaćani bilježnički troškovi kao i porezne pristojbe te nakon preuzimanja nasljedstva, bilo je moguće podnijeti zamolbu nadležnom sudu kao gruntovnoj oblasti za upis nekretnine u zemljišne knjige i sam upis. Nadzor nad radom bilježnika imao je nadležni sud.

Klotilda Buratti barunica Vraniczany–Dobrinović oporučno je ostavila novčane iznose brojnim ustanovama i pojedincima, a svoju vrijednu nekretninu palaču Dverce na Katarinskom trgu 6 poklonila je gradu Zagrebu.

Djelovanjem zagrebačkog urbanista Milan Lenucija postavljeni su temelji razvoja Zagreba u 20. stoljeću. Pravni aspekt ovih ostavina ilustriran je dokumentima o palači Dverce i Zelenoj potkovi. Ovi su prepoznatljivi dijelovi Gornjeg i Donjeg grada Zagreba zaslugom ovo dvoje Zagrepčana postali trajno nasljeđe njegovih građana.