Proglašeni pobjednici Nagradnog natječaja

Državni arhiv u Zagrebu je tijekom studenog 2015., u suradnji s Gradskim uredom za obrazovanje, kulturu i sport grada Zagreba i Školskom knjigom, raspisao nagradni natječaj za najbolji literarni rad na temu „Arhiv / arhivsko gradivo / arhivist“ za srednje škole grada Zagreba.

U nagradnom natječaju za najbolji literarni uradak na zadanu temu mogli su sudjelovati svi učenici srednjih škola s područja grada Zagreba. Vrednovanje radova izvršilo je Prosudbeno povjerenstvo od 5 članova; mr. sc. Katarina Milković, pomoćnica pročelnika za odgoj i obrazovanje iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Deniver Vukelić, urednik za povijest iz Školske knjige te Mirjana Gulić, Željka Dmitrus i Mihaela Barbaric iz Državnog arhiva u Zagrebu.

Odlukom Prosudbenog povjerenstva nagrađeni radovi su:

 1. Magdalena Bednjanec, Elektrotehnička škola Zagreb, Konavoska 2, Zagreb
Razred 4.c; mentorica: Marija Škrlec, prof. (poklon-bon u vrijednosti 1.000,00 kn iskoristiv u knjižnicama Školske knjige)

Ulomak iz nagrađenog teksta:

Kad sam bila mala, često sam puta čula za riječ arhiv, no nisam baš znala što to zapravo znači. Svatko se je u životu barem jednom susreo s tim pojmom, a većina nas nije ni svjesna da imamo arhiv i kod kuće. Arhivom se može smatrati foto album sa slikama iz djetinjstva i važnih životnih događaja, dokumentacija poput svjedodžaba, liječničke dokumentacije, police osiguranja. Čak se i plaćeni računi koje pohranjujemo u mapama ili kuvertama mogu smatrati arhivom jer ih čuvamo neko određeno vrijeme. Arhivski podaci su podaci koji se čuvaju, koje ne bacamo čak i kad ih više ne koristimo ili ne čitamo. Važno je da su tu ako nam ikad zatrebaju. Naravno, neke od podataka koristimo često, neke povremeno, a neke nikada. Svatko od nas doživio je bar jednom da se u okolini u kojoj živi radi veliko pospremanje i da se neki takvi papiri pregledavaju, bacaju ili čak spaljuju, a da ukućani raspravljaju treba li nešto ostaviti ili ne. Zaista, kako da znamo koliko dugo to sve treba čuvati? Nakon nekog će se vremena ponovno napraviti gomila papira od koje će se vrata ormara u kojem sve to stoji jedva moći zatvoriti. Dakle, postoji rješenje. Sve što čuvamo treba pospremiti prema nekom određenom kriteriju i redoslijedu uvažavajući prioritete po važnosti i učestalosti korištenja. Tako je i sa ostalim arhivima koji prelaze granice naših domova.

2. Erik Matejak, Nadbiskupska klasična gimnazija, Voćarska 106, Zagreb
Razred 1.c; mentor: Igor Grgić, prof. (poklon-bon u vrijednosti 750,00 kn iskoristiv u knjižnicama Školske knjige)

Ulomak iz nagrađenog teksta:

Arhivi su jedna institucija, ustanova koji u sebi sadržava ono najvažnije, a to je naša povijest, povijest našega naroda. Često se susrećem s ljudima koji vole svjetsku povijest, svjetsku baštinu, koji vole znati one osnovne stvari iz svjetske povijesti, kao da ne znaju da su male stvari bitnije. Od malih stvari mi možemo zaključiti mnogo više od onih velikih, ustvari male stvari čine jedan dio mozaika koji će složiti jednu prekrasnu sliku. U tome je čar arhiva, jer se u njima nalazi samo jedan mali dio dokumenata i zapisa koji će nam reći više nego išta drugo. Preko tih dokumenata mi upoznajemo sebe kao narod, i kulturu naših predaka. Upoznajemo svoju osobnost i svoje običaje. Stoga ponosno mogu reći da su naši arhivi čuvari naše baštine, našega identiteta. U njima se nalazi posebnost svakoga naroda, svake civilizacije.

3. Danijela Marušić, Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, Zagreb
Razred 1.n; mentorica: Henrieta Barbarić, prof. (poklon-bon u vrijednosti 500,00 kn iskoristiv u knjižnicama Školske knjige)

Ulomak iz nagrađenog teksta:

Proust bi bio oduševljen, pomislila sam, da je u njegovo vrijeme postojao Arhiv! Dakle, to je odgovor na moja pitanja! Jednostavno se moram uvući tamo i… možda otkriti da i ja imam plemenite korijene! Ušetala sam u zgradu i simpatičnom čovjeku na ulazu rekla što želim. Odveo me u veliku prostoriju s mnogo knjiga i rekao mi je gdje moram tražiti. Što sam više knjiga otvarala, to sam više novih informacija saznavala. Nisam imala pojma da se moja praprabaka zvala Duška (To ime ne podnosim. Kako se netko može zvati Duška? Grozno!), a djed mi je sakrio podatak da je prije bake imao dvije žene. Cijeli život nam je prodavao priču kako je baka njegova prva ljubav. Pih! Dužan mi je svaki mjesec džeparac ako želi da drugi i dalje žive u toj laži. Sve me to jako zabavljalo, željela sam saznati još informacija. Gotovo svaki dan sam odlazila u Arhiv i prelistavala one silne dokumente od kojih me glava boljela jer imaju jako mala slova. Ne želim ni pomisliti koliko bih papira držala u rukama da je veličina slova uobičajena, ionako sam pretrpana njima. Još malo pa će me ljudi koji tamo rade zamijeniti hrpom papira i zaključati me u Arhivu na kraju radnoga vremena. Uzela sam malu pauzu od istraživanja jer ova moja luda glava nije prestala boljeti. Valjda nije navikla na toliko informacija.

 

Svečana podjela nagrada upriličena je 29. siječnja 2016. tijekom 11. Noći muzeja, a ovim putem čestitamo nagrađenim autorima/icama i njihovim mentorima/icama, a svima ostalima zahvaljujemo na sudjelovanju!

Podijelite...Share on Facebook
Facebook
0Tweet about this on Twitter
Twitter