Fundus Arhiva

Arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu važno je za znanstvena istraživanja povijesti grada Zagreba, područne i lokalne povijesti za područje svoje nadležnosti, a manjim dijelom za znanstvena istraživanja na državnoj razini. U Arhivu se nalazi 1269 arhivskih fondova i zbirki, odnosno oko 12.000 d/m arhivskog gradiva.

Arhivski fondovi uprave i javnih službi odnose se na gradivo nastalo u vremenskom razdoblju od 1258. do 1990. godine djelovanjem upravnih tijela s područja nadležnosti Arhiva (poglavarstva slobodnih kraljevskih gradova, trgovišta, oblasti, okruga, kotara, gradova, općina i mjesnih narodnih odbora). Radi se o izuzetno vrijednom gradivu koje osim istraživača koristi i velik broj građana u svrhu rješavanja svojih imovinsko-pravnih odnosa.

Arhivski fondovi pravosuđa odnose se na gradivo nastalo djelovanem prvo i drugostupanjskih sudova te javnih bilježnika i odvjetnika u vremenskom razdoblju od 1848. do 1990. godine koje je od izuzetne vrijednosti jer ukazuje na postojanje i razvoj sudbene građanske vlasti te služi kao izvor za proučavanje reforme pravosuđa, razvoja pravne znanosti i sudske prakse te reforme zemljišno-knjižnog prava u Austro-Ugarskoj, odnosno zemljišnih knjiga od sredine 19. stoljeća. Ilustracija je zaštite prava i interesa u svezi s imovinsko-pravnim odnosima sadržanim u građanskim, rudarskim i trgovačkim parnicama te ostavinama i oporukama. Osobito je značajno gradivo trgovačkih predmeta koje ilustrira brojnost, vrste i vlasničku strukturu gospodarskih subjekata te kaznenih predmeta između kojih se određeni broj odnosi na politički motivirane procese.

Arhivski fondovi s područja odgoja i obrazovanja odnose se na gradivo nastalo djelovanjem raznih odgojno–obrazovnih ustanova (osnovnih škola, gimnazija, stručnih škola, jedne više škole i jedne specijalne škole te  predškolskih ustanova, dačkih i studentskih domova ) od druge polovice 18. do druge polovice 20. stoljeća. Arhivsko gradivo odgojno–obrazovnih ustanova, s obzirom na evidencijsku i informacijsku vrijednost koju sadrže zapisi, predstavlja vrijedan izvor za proučavanje povijesti školstva na području grada Zagreba u užem kontekstu i na području Hrvatske u širem kontekstu. Podaci o školskim polaznicima, odnosno učenicima i stručnom školskom osoblju, odnosno nastavnicima mogu poslužiti kao pomoćno sredstvo pri genealoškim istraživanjima. Fondovi srednjih i osnovnih škola konfesionalnog karaktera mogu poslužiti kao ilustracija prosvjetne aktivnosti rimokatoličkih redovničkih zajednica i ostalih crkvenih i vjerskih zajednica.

Arhivski fondovi kulture, znanosti i informiranja odnose se na gradivo nastalo djelovanjem triju kazališnih kuća, dvaju kina, Zavoda za psihologiju i fiziologiju rada, Serum zavoda-Kalinovica, pet nakladnih zavoda i jednog novinskog izdavačkog poduzeća.

Arhivski fondovi zdravstvenih i socijalnih ustanova odnose se na gradivo nastalo djelovanjem zagrebačkih bolnica, ambulatorija, poliklinika, ljekarni, ustanova za prihvat i njegu djece, zaklada dobrotvornog karaktera, Okružnog ureda za osiguranje radnika i Zavoda za javno zdravstvo grada Zagreba.
Gradivo zdravstvenih i socijalnih ustanova može posluži kao izvor za proučavanje povijesti zdravstvene i socijalne skrbi, ali i za istraživanje društvene povijesti, prvenstveno socijalnih prilika stanovništva grada Zagreba i njegove šire okolice u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Gradivo dječjih domova i prihvatilišta može poslužiti i pojedincima da dođu do osobnih podataka o svojem smještaju u dom i usvojenju.

Arhivski fondovi gospodarstva odnose se na gradivo od 1850. do 2007. godine nastalo djelovanjem gospodarskih subjekata uslužne djelatnosti, industrije, rudarstva i bankarstva. Za proučavanje gospodarskih prilika u Zagrebu važni su fondovi Trgovinske komore u Zagrebu, Komore za novčarstvo i osiguranje, Zagrebačke burze za robu i vrednote, Državne opskrbne poslovne središnjice u Zagrebu i Zagrebačkog zbora (Zagrebačkog velesajma). Brojni su i fondovi trgovina, raznih predstavništava, zatim raznih grana industrijske proizvodnje te turističkih i ugostiteljskih djelatnosti koji mogu poslužiti kao pokazatelj raznolikosti i brojnosti gospodarskog djelovanja na području grada Zagreba.

U Arhivu se nalaze i arhivski fondovi bivših tzv. društveno-političkih organizacija: Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Hrvatske za područje svoje nadležnosti i to za organizacije na gradskoj, kotarskoj, općinskoj i rajonskoj razini, zatim manji broj fondova Narodne fronte, odnosno Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske na razini kotarskih i općinskih organizacija te sindikalnih organizacija na gradskoj, kotarskoj i općinskoj razini.

Za proučavanje i razvoj društvenog organiziranja građanskog društva važnu ulogu ima fragmentarno sačuvano arhivsko gradivo fondova gradečkih i kaptolskih cehova u razdoblju od 16. stoljeća do njihova ukidanja 1872. godine te arhivsko gradivo fondova društava, udruženja i udruga iz 19. i 20. stoljeća. U Državnom arhivu u Zagrebu pohranjen je relativno velik broj fondova nastalih radom društava, udruga i udruženja. Najzastupljeniji su fondovi strukovnih i staleških društava, zatim dobrotvornih, u koje su svrstana i pripomoćna društva, umjetničkih, pogrebnih, zavičajnih i športskih društava, a najmanje su zastupljeni fondovi kulturno-prosvjetnih društava.

U Državnom arhivu u Zagrebu nalazi se samo jedan fond vjerskih ustanova, a radi se o Ravnateljstvu Crkve svete Katarine.

Arhivsko gradivo obiteljskih fondova potječe iz razdoblja od 1511. do 1974. godine. Najveći broj fondova nastao je djelovanjem turopoljskih plemićkih obitelji (Arbanas, Blažeković, Bušić, Cundeković, Ištvanić, Pogledić, Rusz, Spišić, Stepanić, Škrlec, Valenteković, Vrčković), a četiri su fonda istaknutih plemićkih obitelji (Jelačić, Oršić, Rauch i Zrinski) dok su ostali fondovi pojedinih građanskih obitelji koje su se isticale svojim društvenim, ekonomskim ili umjetničkim značajem (Deželić, Turković, Čučković, Vukelić, Kaurić itd.). Gradivo obiteljskih fondova pohranjenih u Državnom arhivu u Zagrebu oslikava razvoj hrvatskog društva od feudalnih odnosa i zadružnih gospodarstava u ranom 16. stoljeću do uspostave kapitalističke ekonomike u 20. stoljeću. Fondovi turopoljskih obitelji već su zbog njihove obiteljske povezanosti na neki način isprepleteni i mogu poslužiti kao izvor pri genealoškim istraživanjima. U fondovima pojedinih obitelji reflektiraju se njihovi politički stavovi, naročito o odnosu prema Austriji i Ugarskoj (Škrlec, Jelačić, Rauch), neki fondovi sadržavaju bogate književne ostavštine (Deželić, Vukelić), svjedoče o aktivnom društvenom i humanitarnom angažmanu (Bušić, Deželić, Turković) ili su bogati kroničarskim zapisima (Deželić). Među gradivom se posebno ističu sačuvane izvorne grbovnice obitelji Ištvanić, Pogledić i Rusz, bogate zbirke fotografija (Jelačić, Turković, Čučković, Deželić) i korespondencija.

Arhivsko gradivo osobnih fondova potječe iz razdoblja od 1749. do 2006. godine. Ti su fondovi ostavštine pojedinih više ili manje istaknutih ličnosti iz novije povijesti grada Zagreba i Hrvatske koji osim osobne dokumentacije najčešće sadrže i gradivo koje svjedoči o društvenoj, političkoj ili stvaralačkoj aktivnosti njihovih stvaratelja (na primjer Delićeve studije o Južnim Slavenima, fotografije Milana Pavića, književna ostavština Bogdana Stopara). Posebno se ističu memoarski zapisi (Delićevi memoari iz 1. svjetskog rata, “Stari Zagreb” Dragutina Hirca, “Zbirka kroničarskih spisa” Ivana Peršića). Osim podataka o prošlosti Zagreba, u fondovima se nalaze i prilozi za hrvatsku političku i pravnu povijest od sredine 19. stoljeća (Nugent, Josipović, Pliverić) do novijeg razdoblja (Radić, Peršić, Ribar), prilozi za povijest pomorstva u Kraljevini Jugoslaviji (Zaccaria) i za noviju povijest hrvatske književnosti i kazališta (Stopar).

U Državnom arhivu u Zagrebu pohranjeno je 18 zbirki izvornog arhivskog gradiva koje je nastalo u razdoblju od 16. do 20. stoljeća, a većina njih (13) nastala je u Državnom arhivu u Zagrebu izdvajanjem i grupiranjem gradiva prema vrsti (isprave, matične knjige, karte, planovi i nacrti, rukopisi, tiskovine, memorandumi) ili prema temi, odnosno sadržaju, a četiri su zbirke rezultat sakupljačke aktivnosti pojedinih osoba.

Do 1848. godine gradivo je većim dijelom na latinskom jeziku, pisano goticom i latinicom, a manjim dijelom na hrvatskom i njemačkom jezikom, a od tada uglavnom na hrvatskom jezikom, pisano latinicom.

Podijelite...Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on Twitter